sunovrat civilizacija

Sukob tiranija

Otkako je pocela iracka kriza, odnosno javno pokazivanje želje SAD-a da porobi ovu zemlju i prisvoji njena bogatstva, razumni ljudi su strepili od ratnog epiloga, a bolesnici koji gospodare silama rata jedino su to i priželjkivali. Razumu je oprecno, ali je istinito, da postoje ljudi koji jedini užitak imaju u patnji drugih a takvi su posljednjih dvadesetak godina došli na vlast u vecini zemalja u svijetu ili bar u onima koje odlucuju o drugima.

Sukob je poceo. Ovako bi se, u najkracem, mogla poslati vijest iz Iraka kada bi nekome uopce bilo stalo do vijesti ili kad bi ovakva vijest bila nekakva novost. U ratu koji je poceo jedina novost je vrijeme otpocinjanja, jer se po svim pokazateljima i ponašanjima tirana on ocekivao kao jedino rješenje. Nikada svjetska javnost nije bila tako jedinstvena kao u slucaju izbora izmedu rata i mira u Iraku. Još od kraja šezdesetih godina prošlogstoljeca nije zapamcen takav talas demonstracija. Od Sidneja do Osla, i od Londona do Tokija, gradani svijeta upucivali su svoje proteste i dizali glas protiv rata. Bilo je trenutaka kad se cinilo da ni idiot ne može zanemariti ovako jasno iskazan stav javnosti i da nikakav ludak na mjestu predsjednika države nece moci donijeti odluku protivnu zdravom razumu. Da, cinilo se, ali nije bilo moguce. U odnosima kakvi trenutno vladaju u svijetu jedina opcija u Iraku bila je – rat.

Nepoštivanje Ujedinjenih nacija

Vec mjesecima su komisije Ujedinjenih nacija rovarile po irackoj teritoriji tragajuci za zabranjenim oružjem za masovno uništavanje, za hemijskim, biološkim i atomskim bojevim glavama, za bilo cime što bi moglo opravdati namjeru da se razara jedna od najstarijih civilizacija u svijetu samo zato što ima druge najvece rezerve nafte u svijetu. Mogli su clanovi ovih komisija uci u vojne i civilne objekte, u rezidencije predsjednika, u džamije i crkve, u škole i obdaništa svuda gdje su smatrali da mrski neprijatelj sakriva oružje kojim može da uništi svijet. Na stranu što Sadam Husein, kad bi imao takvo oružje, ne bi dozvolio takva poniženja jer, po prirodi i sam tiranin, radije bi uništio svijet negoli dozvolio takva ponašanja ''u svojoj kuci''.
Izvještaji o radu UN inspektora preticali su se sa komentarima SAD politicara i njihovih britanskih poslušnika i saveznika, u kojima su svakodnevno gospoda Buš, Bler i Ramsfeld pokazivali sve više želje za ratom, a sve manje poštivanja prema inspektorima i njihovim nalazima.

Mjesecima su se preticale i izjave tipa: '' Mi ne okupiramo nego oslobadamo Irak'', ''Nama nije bitna nafta nego demokracija'', ''Za rat su krivi Francuzi i Iracani'', ''Americki vojnici donijet ce irackim gradanima slobodu'', ''Iracki vojnici mogu casno da se predaju''. Naravno, ove i slicne izjave prije su predmet psihijatrijskog nego novinarskog analiziranja. U paralelnoj krizi proizvodnje atomskog naoružanja u Sjevernoj Koreji psi rata nisu ni pomislili da nacine i jedan korak koji bi licio na napad ili ratno zveckanje oružjem. Nije zbog toga što je Sjeverna Koreja jasno stavila do znanja da ima atomsko oružje i da ga je spremna upotrijebiti. Sa druge strane, ova zemlja nema naftu, te, tako, nije interesantna posustaloj americkoj ekonomiji i njenoj zahuktaloj ratnoj mašineriji koja više nema gdje trošiti vojne potencijale e da bi Ramsfeld i bratija nastavili sa daljom proizvodnjom i prodajom.

Konacno, pred samo otpocinjanje agresije na Irak u javnost su izašli proracuni americkog vojnog i politickog vrha o cijeni koštanja agresije. Javno se pocelo govoriti da ce agresija (ili rat, kako oni nazivaju ovaj sramni cin) koštati SAD oko 90 milijardi dolara ali da ce se na eksploatiranju nafte u kasnijem periodu zaraditi više od 900 milijardi dolara. Mentalni bolesnici koji sada drže vlast vec govore o tome kako ce pokrenuti i nagovoriti svoje saveznike da se ukljuce u obnovu ratom porušenog Iraka. Dakle, ni najmanje se ne krije da se radi o biznisu (pljacki irackih resursa), a ne o cuvanju demokracije i svjetskog demokratskog poretka. Nažalost, ovo zna svaki gradanin Planete koja juri u sunovrat civilizacija, ali taj gradanin ne može da ucini ništa više od javnog protesta. Oni koji bi morali cuti glas razuma, razuma i nemaju. Do njih ne dopiru vapaji majki ciji sinovi ce ginuti i vec ginu u Iraku. Njih nije briga što ce, uz Arape, ginuti i americki i britanski sinovi. Važno je da se oni mogu igrati rata i uzgred dobro profitirati. Otkako je pocela iracka kriza, odnosno javno pokazivanje želje SAD-a da porobi ovu zemlju i prisvoji njena bogatstva, razumni ljudi su strepili od ratnog epiloga a bolesnici koji gospodare silama rata jedino su to i priželjkivali. Razumu je oprecno, ali je istinito, da postoje ljudi koji jedini užitak imaju u patnji drugih, a takvi su posljednjih dvadesetak godina došli na vlast u vecini zemalja u svijetu ili, bar, u onima koje odlucuju o drugima.

Da li su nedavna odlucna suprotstavljanja Evrope, odnosno Francuske, Njemacke i Rusije, agresiji na Irak prvi znacajni pokazatelji da se u svijesti svjetske javnosti ipak nešto dešava? Možda. Prije ce biti da je u osnovi i njihova suprotstavljanja goli interes, ali i takvo suprotstavljanje moglo bi imati efekta i moglo bi slabima obezbijediti kakvu-takvu buducnost i sigurnost u svijetu kojim vladaju mediokriteti. Do tada - ostaje nam neprekidna borba za goli opstanak.
Skretanje pažnje
Kada je Buš uvidio da UN komisije nece pronaci ono cega i nema u Iraku odlucio se da konacno zapocne agresiju na Irak. Misleci da mu je za to potrebna nova rezolucija UN pokušao je sa njom proci u Savjetu bezbjednosti ali kada je uvidio da ratna opcija nece proci odlucio se za povlacenje nacrta rezolucije i za postupanje po prvoj rezoluciji. Dakle, samovoljno i diktatorski. Vrijedi ona rezolucija za koju Buš kaže da vrijedi. Sve ostalo je nebitno. Po vec ustaljenim, oprobanim i dokazano efikasnim metodama pristupa se propagandnom ratovanju ali sa skoro neskrivenom arogancijom onih koji su cilj odredili i od njega ne odstupaju svjesni da ga mogu dosegnuti, milom ili silom.

Za odustajanje od nove rezolucije ciji prijedlog je trebalo da sacine SAD optužena je Francuska koja je jasno i odlucno zaprijetila upotrebom veta protiv agresije na Irak. Potom je upuceno upozorenje inspektorima UN da se povuku iz Iraka što je jasno govorilo da ce agresija biti izvršena bez obzira šta bilo ko ucinio. I u takvoj situaciji dolazi tragikomicni ultimatum Sadamu Huseinu da se odrekne vlasti i sa porodicom iseli iz Iraka. Jasno je bilo i mentalno retardiranom da tirani tipa Buša i Sadama ne napuštaju vlast dobrovoljno te da ce agresija biti neizbježna. Na stranu što je ultimatum takvog sadržaja uvreda za suverenu državu i njen narod bez obzira na to kakvog vladara imaju. Uvreda je upucena upravo zato da se ne bi mogla prihvatiti te da bi sila opet bila jedini moguci odgovor.

Naravno i na ovaj nacin pažnja domace i svjetske javnosti skrece se sa pravca djelovanja glavnih krivaca i protagonista oružanog nasrtaja na suverenu zemlju i tako se ponovo svaljuje na jednog covjeka kojeg ta mocna Amerika može ukloniti kad poželi. Mogla bi kad bi joj u interesu bila dobrobit irackog naroda, no kako to nije njen interes nego nafta i druga prirodna bogatstva, agresija se nastavlja.
Posmatrajuci zbivanja u Iraku, uglavnom onako kako ih plasiraju americki mediji i mediji onih koji su joj podložni ne možemo da se otmemo utisku da se ponovo radi o medijskom spektaklu kakav je bio Zalivski rat ili kakav je bio rat u Bosni. Presitoj zapadnoj javnosti treba krvi, bola, patnje, tude nesrece u kojoj ce oni naci svoju srecu i sado-mazohisticko zadovoljstvo. Pitanje je vremena kada ce brigade humanitaraca krenuti put Iraka i tamo dijeliti svoju demokraciju i humanizam ljudima koje su upravo njihove vode dovele u stanje potrebe. No, pažnja je skrenuta. Mi znamo lekciju – dok SFOR i Hag tragaju za Ratkom Mladicem i Radovanom Karadžicem dotle hiljade zlocinaca krvavih ruku hodaju entitetom sa srpskom vecinom, Hercegovinom pa i Federacijom. Njih nikada i niko nece uhapsiti. Tako ce se ponovo potvrditi kako se zlocin nad muslimanima uvijek isplati, bilo nafte ili ne bilo.

Važno je skrenuti pažnju.